Nužna odbrana i njeno prekoračenje u pravnom sistemu Republike Srbije

Nužna odbrana i njeno prekoračenje u pravnom sistemu Republike Srbije

Nužna odbrana i njeno prekoračenje u pravnom sistemu Republike Srbije

            Pravni institut nužne odbrane obitava u pravnim sistemima država širom sveta pod različitim nazivima i uslovima, te spada u jedan od starijih instituta krivičnog prava. U domaćem zakonodavstvu, nužna odbrana prvi put se uvodi članom 54. Krivičnog Zakonika za Knjaževstvo Srbiju[1] (Казнителный законикъ за Княжество Србію, napisan slavenosrpskim jezikom). Što se tiče uporednog prava, pomenuti institut se npr. nalazi u krivičnopravnom sistemu Nemačke, i to u članu 32. Krivičnog zakona[2] (Strafgesetzbuch), u članu 37. Krivičnog zakonika Ruske federacije[3] (Уголовный кодекс Российской Федерации), dok Engleska koja nema svoj krivični zakonik, čiji se pravni sistem bazira na precedentnom pravu, institut nužne odbrane i njegovo prekoračenje poznaje i primenjuje kroz precedente, odnosno sudsku praksu[4].

            Prvim stavom člana 19. Krivičnog zakonika[5] propisano je da nije krivično delo ono delo koje je učinjeno u nužnoj odbrani. Nužna odbrana, shodno citiranom zakoniku predstavlja osnov koji isključuje protivpravnost, kao jedan od četiri elementa koja obuhvataju pojam krivičnog dela (preostala tri jesu radnja, predviđenost u zakonu, i krivica). Pored nužne odbrane, postoje još dva osnova utvrđena Zakonikom koja isključuju protivpravnost, u koje spadaju delo malog značaja (čl. 18.) i krajnja nužda (čl. 20.). Kroz teoriju se pominje (retko u praksi) još nekoliko osnova koji isključuju protivpravnost, u koje spadaju izvršenje službene dužnosti, naređenje pretpostavljenog, dozvoljeni rizik, pristanak povređenog i sl. U skladu sa navedenim, potonji osnovi su ostavljeni sudu na diskreciono odlučivanje (kao i svi drugi, uostalom) da li će ih uvažiti prilikom donošenja odluke, odnosno da li će pravda prevladati nad pravom, te je zbog navedenog, advokatima – braniocima poprilično otežana odbrana okrivljenih lica u takvim postupcima.

            Stavom 2. člana 19. citiranog Zakonika, propisano je da je nužna ona odbrana koja je neophodno potrebna da učinilac od svog dobra ili dobra drugoga odbije istovremen protivpravan napad. Shodno citiranom, moguće je dakle primeniti odbranu i prema dobru drugoga, odnosno, braniti napadnutog. Naravno, uz ispunjenje određenih pretpostavki.

            Aktuelna sudska praksa nije jednoglasna prilikom egzaktnih uslova koji se uzimaju za shodno prilikom primene ovog instituta, te je veoma rigidna prema tezi da su okrivljena lica postupala u nužnoj odbrani kritičnom prilikom.

            Kada sud nakon ocene svih izvedenih dokaza izvede zaključak da je kritičnom prilikom okrivljeni postupao u nužnoj odbrani, presudom će ga osloboditi od optužbe da je izvršio krivično delo koje mu se stavlja na teret.

            Sa teorijskog aspekta, nužna odbrana sadrži dva elementa i to napad, i odbijanje napada, odnosno odbranu. Napomenućemo da raznovrsne teorije govore o različitim uslovima, ali u domaćoj preovlađuje sledeće.

Uslovi napada su da:

  1. Napad preduzima čovek;
  2. Napad mora biti uperen na dobro, odnosno vrednost koja je pravno zaštićena (u praksi su to najčešće dela iz grupe krivičnih dela protiv života i tela);
  3. Napad mora biti protivpravan;
  4. Napad mora biti istovremen (istovremenost postoji kada napad sledi, kao i sve vreme dok napad traje;
  5. Napad mora biti stvaran, odnosno stvarno postojati.

Sa druge strane, odbrana takođe sadrži nekoliko elemenata:

  1. Kroz radnju odbrane je ostvareno biće nekog krivičnog dela (primera radi, ukoliko bi napadač fizički napao lice koje bi ga odgurnulo i time napad prestao, ne bi došlo do primene ovog instituta jer ne bi bilo ostvareno biće nekog krivičnog dela kroz radnju napadnutog. Međutim, ukoliko bi napadnuti odgurnuo napadača, te bi ovaj pao, i usled pada zadobio potres mozga (što bi se veštačenjem povreda utvrdilo konstatacijom teške telesne povrede), bilo bi (uz pretpostavku postojanja ostalih elemenata) ostvareno biće krivičnog dela Teška telesna povreda iz čl. 121. Krivičnog zakonika;
  2. Odbrana je uperena protiv napadačevog dobra;
  3. Neophodno potrebna za odbijanje napada (neophodnost potrebe se ogleda u srazmeri sile koja napada i sile kojom se brani, načini i sredstva koji su kritičnom prilikom primenjeni, odnosno korišćeni).

            Saglasno gore navedenom, primena nužne odbrane dakle, dozvoljena je licu prema čijem dobru se vrši napad, odnosno napad predstoji.

            Iako sudska praksa nije izvor prava, navešćemo neke od sudskih odluka vezano za instutut nužne odbrane, u cilju detaljnijeg obrazlaganja teme. Vrhovni kasacioni sud u delu svoje Presude Kzz.br. 1197/2016[6] navodi sledeće: Okrivljeni je postupao u nužnoj odbrani u situaciji kada je bio iznenada napadnut od dva lica, i to oštećenog koji mu je prislonio pištolj na čelo, sa kojim se okrivljeni otimao oko pištolja, pri čemu je oštećeni pokušavao da pištolj ponovo uperi u pravcu glave okrivljenog, dok je drugi napadač na zahtev oštećenog u pravcu okrivljenog ispalio više hitaca u nameri da ga liši života, pa da bi od sebe odbio njihov istovremeni protivpravni napad, ispalio je više hitaca iz pištolja u grudni koš i telo oštećenog nanevši mu prostrelne rane i povrede vitalnih organa usled kojih je nastupila smrt oštećenog.

            Srazmernost odbrane i istovremenost su pitanja na koja sudovi obraćaju posebnu pažnju prilikom postupka, u cilju sprečavanja eventualnih zloupotreba prava.

            Složićemo se, kada dođe do napada, napadnuti neće baš previše razmišljati o modalitetima odbrane, već će po svaku cenu želeti da se odbrani, naročito ako je napadnut oružjem ili kakvim opasnim oruđem. Ove situacije, naravno, pre svega zavise od individualnih karakteristika lica koje primenjuje nužnu odbranu, objektivnih okolnosti, (ne)postojanja ranijih odnosa sa napadačem, i slično. Šta bi to značilo u praksi? Sud ne bi prihvatio poziv na primenu instituta nužne odbrane u situaciji kada bi jedno lice koje bi od strane drugog lica bilo napadnutno primenom fizičke sile i to rukama, izvršilo odbranu na taj način što bi upucao napadača iz vatrenog oružja. U navedenoj situaciji, u najboljem slučaju radilo bi se o prekoračenju nužne odbrane. Prekoračenje nužne odbrane je fakultativni osnov ublažavanja kazne. Članom 19, stavom 3. Krivičnog zakonika, predviđeno je da se učiniocu koji je prekoračio granice nužne odbrane kazna može ublažiti. Istim stavom, predviđenena je i mogućnost oslobađanja od kazne učinioca koji je prekoračio granice nužne odbrane usled jake razdraženosti ili prepasti izazvane napadom. U tom smislu, potrebno je utvrditi granicu prekoračenja nužne odbrane, radi pravljenja jasne distance između prava i neprava, odnosno, njegove zloupotrebe.

            Presudom Vrhovnog kasacionog suda Kzz.br. 231/2017[7] ukazano je na srazmernost, odnosno neophodnost potrebe za odbijanje protivpravnog napada: Izbor sredstva koje je upotrebljeno za odbijanje istovremenog protivpravnog napada od značaja je za utvrđenje prekoračenja granica nužne odbrane, koje će postojati ako je to sredstvo znatno opasnije po život u odnosu na sredstvo inicijalnog napada.

            U domaćoj praksi se dešavaju slučajevi da napadači-provalnici, koji budu zateknuti (sa oružjem ili opasnim oruđem) na licu mesta, budu teško telesno povređeni ili kasnije podlegnu povredama, nanetih od vlasnika (korisnika) nepokretnosti. Takvi slučajevi privuku veliku pažnju medija, a samim tim i pažnju građanstva koje sakuplja potpise i podnosi peticije radi puštanja iz pritvora i oslobađanja lica koja su uzvratila napadaču, odnosno provalniku, i deluje da tek tada sudovi malo više pažnje posvećuju nužnoj odbrani. Naravno, svaki slučaj je celina za sebe, ozbiljan pravnik ih može i ne sme generalizovati, kako ne bi došlo do zloupotrebe prava.

            Iz svega navedenog, izvodi se zaključak da bi institut nužne odbrane, odnosno njegove uslove, trebalo podrobnije definisati u odnosu na trenutnu zakonsku koncpeciju, radi fleksibilnijeg, pravničnijeg i jednakog sudskog postupanja.

            Ovaj tekst ne predstavlja pravni savet, već stav autora, advokata Nikole Cimbaljevića.

 

 

[1] http://digital.bms.rs/ebiblioteka/pageFlip/reader/index.php?type=publications&id=3042&m=2#page/32/mode/2up

[2] https://www.gesetze-im-internet.de/stgb/BJNR001270871.html

[3] http://www.kremlin.ru/acts/bank/9555/page/1

[4] Vidi: https://www.oxbridgenotes.co.uk/law_cases_by_topic/Self-Defence

[5] “Sl. glasnik RS“, br. 85/2005, 88/2005 – ispr, 107/2005 – ispr, 72/2009, 111/2009, 121/2012, 104/2013, 108/2014, 94/2016 i 35/2019.

[6] Presuda Vrhovnog kasacionog suda Kzz.br. 1197/2016 od 03.11.2016.g.

[7] Presuda Vrhovnog kasacionog suda Kzz.br. 231/2017 od 04.04.2017.g.

Булевар Михајла Пупина 10д
11070 Нови Београд | Србија
+381 (0)11 31 207 35
cimbaljevic@justitia.rs

*е-маил користимо искључиво ради размене
информација. Сва формално-правна обавештења адвокатска канцеларија прима искључиво писменим путем, на адресу канцеларије.

ПОЧЕТНА
ОБЛАСТИ ПРАВА
НАШ ТИМ
АКТУЕЛНОСТИ
КОНТАКТ

Kriptovalute i poreske obaveze koje nastaju u vezi sa njima

Kriptovalute i poreske obaveze koje nastaju u vezi sa njima

Kriptovalute i poreske obaveze koje nastaju u vezi sa njima

 

Kriptovalute, kao vrsta digitalne imovine, pojavile su se u svetu prvi put gotovo pre deceniju i po, tačnije tokom 2008. godine (Bitcoin), i počele da se koriste od 2009. godine. Uz sve uspone i padove koji prate kriptovalute gotovo na svakodnevnom nivou, možemo reći da se radi o poprilično primamljivoj, korisnoj i lukrativnoj vrsti digitalne imovine.

Neke od prednosti kriptovaluta jesu mogućnost isključenja trećih lica, posrednika, instititucija, kao i rasprostranjenost i primenljivost širom sveta, te zaštićenost od spoljnih uticaja, mada ova prednost može imati i nedostatke, u slučaju hakerskih napada. Dakle, pričamo o digitalnoj, nenovčanoj imovini, koju nećete staviti u novčanik, ili zadnji džep na farmerkama. Danas postoji više hiljada različitih kriptovaluta na tržištu, koje je moguće kupiti. Međutim, nisu sve našle svoje mesto „pod suncem“ u smislu novčane vrednosti kroz koju se iskazuju. Napomenućemo svojevrsnu aleatornost koja se ispoljava kroz trgovinu kriptovalutama. Obzirom da je novčana vrednost kroz koju se kriptovalute materijalizuju veoma neizvesna, ne znači nužno da će njihov imalac ostvariti dobit kroz kupoprodaju kriptovaluta. Primera radi, tokom novembra meseca 2021. godine, bitkoin je u novčanoj vrednosti iznosio 68.789,00 dolara, nakon čega je sredinom decembra iste godine iznosio 46.164,00 dolara. Između januara i maja 2022.godine, cena bitkoina je iznosila 47.445,00 dolara, dok je na dan 11. maja 2022.godine cena bitkoina iznosila 28.305,00 dolara[1]. Cene kriptovaluta zavise od percipirane vrednosti, i ponude i tražnje. Svetsko tržište kriptovaluta je toliko uznapredovalo, da pojedini dileri automobila već prihvataju kriptovalute kao način plaćanja.

U ovom delu teksta, čitaocima ćemo približiti načine na koje se kriptovalute mogu pribaviti.

Jedan od načina sticanja kriptovaluti jeste kroz tzv. rudarenje. Ovaj način je dosta sporiji i komplikovaniji. Naime, ukoliko planirate da steknete kriptovalute na ovaj način, morate biti u posedu posebnih uređaja (mining machine) koji se spajaju sa kompjuterom, i potom kreće „rudarenje“. Pored toga, potrebno je instalirati tzv. novčanik na mobilnom telefonu, koji je povezan sa nalogom vlasnika telefona, i sadrži jedinstveni broj – šifru korisnika, a na koji se plodovi rudarenja – kriptovalute, odnosno njihovi delovi prebacuju. Pored posebnih uređaja za rudarenje kriptovaluti, postoji još jedan način „rudarenja“. Radi se o posebnim vrstama grafičkih kartica (obične poseduje svaki kompjuter danas), čija je jedna od karakteristika upravo mogućnost rudarenja kriptovaluti. Generalno, razlike između grafičkih kartica i posebnih uređaja kojima se mogu rudariti kriptovalute ogledaju se u brzini rudarenja, vrsti kriptovaluta koje se mogu „iskopati“, ceni, kao i u potrošnji struje koju uređaji za rudarenje troše u enermnoj količini, budući da se ti uređaji retko kad gase. Usled ovog poslednjeg razloga, određeni broj rudara kriptovaluti u Srbiji se nelegalno priključivao na strujnu mrežu, nakon čega su bili krivično procesuirani, obzirom da krađa električne energije predstavlja krivično delo.

Kako rudarenje funkcioniše? Za većinu nas, deluje kao složen postupak. Rudarenje kriptovaluta se odvija kroz proces identifikacije transkacija kroz mrežu kriptovaluta. Na taj način, uključuje se korišćenje računara pri rešavanju složenih matematičkih problema (kroz identifikaciju transakcija), a što rezultira nagradom u manjim delovima kriptovaluti.

Drugi, jednostavniji način pribavljanja kriptovaluti jeste kroz kupovinu. Svakako i za drugi način morate imati pomenuti digitalni novčanik, na kome će se evidentirati kupovina. Ovakve transakcje se obavljaju preko onlajn brokera preko kojih se mogu kupiti, odnosno prodati kriptovaulte, ali i druge hartije od vrednosti. Dodaćemo i to da za određene kriptovalute npr. Ripple (XRP) ne postoji mogućnost rudarenja, već samo kupovine.

Sledeća mogućnost je ustanovljena Zakonom o digitalnoj imovini i to članom 97[2] kojim je propisano da se prihvatanje digitalne imovine (u koju spadaju i virtuelne valute) u zamenu za prodatu robu ili pružene usluge u trgovini na malo može vršiti isključivo preko pružaoca usluga povezanih sa digitalnom imovinom, koji ima dozvolu za pružanje usluge povezane sa digitalnom imovinom. U skladu sa navedenim zakonom, pružalac usluga povezanih sa digitalnom imovinom može biti isključivo pravno lice. Praktično, pružaoci usluga vezano za digitalnu imovinu su tzv. menjačnice kriptovaluta, kojih ima i u Republici Srbiji, a koje moraju da pribave licencu od Narodne banke Srbije radi pružanja usluga vezanih za digitalnu imovinu. Koliko je država zainteresovana za praćenje i nadzor nad transakcijama u vezi sa digitalnom imovinom, najbolje oslikava član 84. Zakona o digitalnoj imovini, koji propisuje da je pružalac usluga povezanih s digitalnom imovinom dužan da vodi i čuva najmanje 10 godina podatke koje se odnose na sve transakcije s digitalnom imovinom koji je izvršio i to za sopstveni račun, ili u ime i za račun korisnika digitalne imovine, a ako su transakcije izvršene u ime i za račun korisnika, ova evidencija mora da sadrži i sve podatke u vezi sa identitetom tog korisnika, kao i podatke propisane Zakonom o sprečavanju novca i finansiranja terorizma.

Pri prodaji digitalne imovine – kriptovaluta, koja se realizuje preko menjačnica kriptovaluta, obavezno je plaćanje poreza, i to poreza na kapitalne dobitke. Članom 72. st.1. Zakona o porezu na dohodak građana[3] propisano je da kapitalni dobitak, odnosno gubitak u smislu ovog zakona predstavlja razliku između prodajne cene prava, udela i hartija od vrednosti i njihove nabavne cene, ostvarene prenosom (t.6) digitalne imovine. Nabavnom cenom se smatra cena za koju obveznik dokaže (dokumentuje) kao stvarno plaćenu. U slučaju tzv. rudarenja, nabavnom cenom smatra se iznos troškova koje je obveznik imao u vezi sa sticanjem predmetne digitalne imovine, i koju može da dokaže (dokumentuje). Dokazivanje nabavne cene potonjeg načina sticanja veoma je komplikovano, te mali broj obveznika u poreskim prijavama naznačava ove iznose, već upisuje prodajnu cenu, a od poreske uprave zavisi postupanje po takvoj prijavi, budući da se radi o institutu novijeg karaktera, koji će se tek kroz uputstva, komentare i praksu razraditi, radi pravne sigurnosti, pri ovakvim poreskim prijavama, odnosno rešenjima po istim. Stopa poreza koja se plaća na kapitalni dobitak iznosi 15%. Poresko oslobođenje u iznosu od 50% propisano je za obveznika koji novčana sredstva ostvarena prodajom digitalne imovine u roku od 90 dana od dana prodaje uloži u osnovni kapital privrednog društva rezidenta Republike Srbije, odnosno u kapital investicinog fonda, čiji se centar poslovnih i investicionih aktivnosti nalazi na teritoriji republike Srbije. Postoje i drugi načini trgovine kriptovalutama, koji nisu u skladu sa Zakonom o digitalnoj imovini, te se njima ovom prilikom nećemo baviti.

Na kraju, podsećamo da prenos digitalne imovine u toku godine na osnovu koga nastaje kapitalni dobitak ili gubitak podleže poreskoj prijavi, i to u roku od 120 dana od isteka kvartala u kojem je ostvaren prihod po osnovu prenosa digitalne imovine, na osnovu čl. 95. st.2. Zakona o porezu na dohodak građana.

Ovaj tekst ne predstavlja pravni savet, već stav autora, advokata Nikole Cimbaljevića.

 

 

[1] https://www.investopedia.com/articles/forex/121815/bitcoins-price-history.asp

[2] Sl. glasnik RS“, br. 153/2020.

[3] “Sl. glasnik RS”, br. 24/2001, 80/2002, 80/2002 – dr. zakon, 135/2004, 62/2006, 65/2006 – ispr., 31/2009, 44/2009, 18/2010, 50/2011, 91/2011 – odluka US, 7/2012 – usklađeni din. izn., 93/2012, 114/2012 – odluka US, 8/2013 – usklađeni din. izn., 47/2013, 48/2013 – ispr., 108/2013, 6/2014 – usklađeni din. izn., 57/2014, 68/2014 – dr. zakon, 5/2015 – usklađeni din. izn., 112/2015, 5/2016 – usklađeni din. izn., 7/2017 – usklađeni din. izn., 113/2017, 7/2018 – usklađeni din. izn., 95/2018, 4/2019 – usklađeni din. izn., 86/2019, 5/2020 – usklađeni din. izn., 153/2020, 156/2020 – usklađeni din. izn., 6/2021 – usklađeni din. izn., 44/2021, 118/2021, 132/2021 – usklađeni din. izn., 10/2022 – usklađeni din. izn., 138/2022 i 144/2022 – usklađeni din. izn.

          

Булевар Михајла Пупина 10д
11070 Нови Београд | Србија
+381 (0)11 31 207 35
cimbaljevic@justitia.rs

*е-маил користимо искључиво ради размене
информација. Сва формално-правна обавештења адвокатска канцеларија прима искључиво писменим путем, на адресу канцеларије.

ПОЧЕТНА
ОБЛАСТИ ПРАВА
НАШ ТИМ
АКТУЕЛНОСТИ
КОНТАКТ

Privredni prestupi – između prekršaja i krivičnih dela

Privredni prestupi – između prekršaja i krivičnih dela

Privredni prestupi – između prekršaja i krivičnih dela

 

Zakonom o privrednim prestupima[1] u članu 2, propisan je privredni prestup kao društveno štetna povreda propisa o privrednom ili finansijskom poslovanju koja je prouzrokovala ili je mogla prouzrokovati teže posledice i koja je propisom nadležnog organa određena kao privredni prestup. Za izvršenje privrednog prestupa odgovaraju pravno lice i odgovorno lice u pravnom licu za povrede propisa, koje su prouzrokovale ili mogle prouzrokovati teže posledice.

Iako pomenuti zakon predstavlja lex generalis za privredne prestupe, njihovo izvršenje, odnsono “biće” nije reguslisano Zakonom o privrednim prestupima, već drugim zakonima kojima se regulišu privredno i finansijsko poslovanje.

Kako bismo širem krugu čitalaca približili privredne prestupe, obrazložićemo kaznenu politiku zakonodavca prema pravnim licima. Privredni prestupi spadaju u korpus kaznenog prava našeg pravnog sistema, uz krivična dela i prekršaje.

Navešćemo nekoliko oblasti (koje ne predstavljaju numerus clausus) u kojima se privredni prestupi najčešće vrše:

–           oblast energetike (privredni prestupi određeni u članu 389. Zakona o energetici[2]);

–           oblast rudarstva (privredni prestupi određeni u članu 180. Zakona o Rudarstvu i geološkim istraživanjima[3]);

–           oblast sprečavanja pranja novca i i finansiranja terorizma (privredni prestupi određeni u članu 117. Zakona o sprečavanju pranja novca i finansiranja terorizma[4]);

–           oblast alkoholnih pića (privredni prestupi određeni u članu 51. Zakona o jakim alkoholnim pićima[5]);

–           oblast finansijskog poslovanja (privredni prestupi određeni u članu 284. Zakona o tržištu kapitala[6]);

–           oblast saobraćaja (privredni prestupi određeni u članu 325. Zakona o bezbednosti saobraćaja na putevima[7]);

–           oblast računovodstva (privredni prestupi određeni u članu 57. Zakona o računovodstvu[8]);

–           oblast zdravstvene ispravnosti namirnica (privredni prestupi određeni u članu 46. Zakona o zdravstvenoj ispravnosti predmeta opšte upotrebe[9]);

–           oblast intelektualne svojine (privredni prestupi određeni u članu 39. Zakona o posebnim ovlašćenjima radi efikasne zaštite prava intelektualne svojine[10]);

–           oblast preuzimanja akcionarskih društava (privredni prestupi određeni u članu 47. Zakona o preuzimanju akcionarskih društava[11]).

Poslužićemo se sa tri primera iz člana 51. Zakona o jakim alkoholnim pićima kojima je definisano izvršenje privrednih prestupa. Novčana kazna u iznosu od 300.000,00 do 3.000.000,00 dinara zaprećena je za pravno lice u slučaju da:

1) koristi etanol koji nije poljoprivrednog porekla, odnosno alkohol sintetičkog porekla u proizvodnji jakih alkoholih pića;

2) proizvodi jaka alkoholna pića, a nije upisano u Registar ponuđača;

3) upotrebljava geografsku oznaku koja nije registrovana, odnosno koja nije registrovana u Registru geografskih oznaka;

Pored kazne za pravno lice, za privredne prestupe iz citiranog člana previđena je i novčana kazna za odgovorno lice u pravnom licu u iznosu od 50.000,00 do 200.000,00 dinara.

Sankcije koje su zaprećene za privredne prestupe su kazne, uslovna osuda i zaštitne mere.

Zakon o privrednim prestupima u pogledu kazni za privredne prestupe propisuje isključivo novčane kazne (u iznosima od 10.000,00 do 3.000.000,00 dinara za pravna lica i 2.000,00 do 200.000,00 dinara za odgovorna lica u pravnom licu). Ove sankcije sud može ublažiti, odnosno odmeriti i ispod najmanje mere propisane za pojedini privredni prestup kada je to predviđeno zakonom, posebnim propisima kojima je određen privredni prestup, kao i u slučajevima kada postoje naročito olakšavajuće okolnosti. Sudska praksa nam ukazuje da prilikom odmeravanja kazne, sudovi uzimaju visinu prometa na računu pravnog lica kao činjenicu koja ima uticaja na njenu visinu. U ovim slučajevima potrebno je obratiti posebnu pažnju, budući da se svrha kazne između ostalog, ogleda u odvraćanju osuđenih da u budućnosti čine privredne prestupe, a ne u direktnom uticaju, odnosno uništavanju ekonomske moći pravnog lica. Ovo stoga, što tok novca („cash flow“) verovatno jeste i najbitniji pokazatelj finansijske moći privrednog subjekta, te ne bi trebalo vršiti odmazdu nad istim isključivo iz razloga jake ekonomske moći.

Iako Zakon o privrednim prestupima ne predviđa kaznu zatvora, postoji mogućnost da se osuđeno odgovorno lice ipak nađe „iza rešetaka“. Navedena mogućnost postoji u slučaju da odgovorno lice koje je osuđeno na novčanu kaznu istu ne plati u zakonskom roku (koji ne može biti kraći od 15 dana niti duži od tri meseca). U tom slučaju, prvostepeni sud koji je lice osudio, može zameniti novčanu kaznu sa kaznom zatvora saglasno članu 193. Zakona o izvršenju krivičnih sankcija[12]. Pri tom, odmeravanje kazne zatvora srazmerno je novčanom iznosu na koji je lice osuđeno. Tako bi novčana kazna u iznosu od deset hiljada dinara bila zamenjena kaznom zatvora u trajanju od deset dana. Drugim rečima, sud će za svakih započetih hiljadu dinara novčane kazne odrediti jedan dan kazne zatvora.

Uslovnom osudom sud može utvrditi kaznu pravnom licu i odgovornom licu u pravnom licu, sa tim da se kazna ne izvršava ukoliko okrivljeni ne učine nov privredni prestup u vremenskom trajanju koje odredi sud, sa vremenom proveravanja koje ne može biti kraće od jedne, niti duže od dve godine proveravanja.

Sud može učiniocima privrednog prestupa izreći jednu ili više zaštitnih mera, pod uslovom da je učiniocu izrečena kazna, i to:

–           javno objavljivanje presude;

–           oduzimanje predmeta;

–           zabranu pravnom licu da se bravi određenom privrednom delatnošću;

–           zabranu odgovornom licu da vrši određene dužnosti.

Budući da privredni prestupi spadaju u krug dela koji se gone po službenoj dužnosti, nadležnost za gonjenje učinilaca poverena je javnom tužiocu koji nakon istražnih radnji nadležnom sudu podnosi optužni predlog.

U pogledu zastarelosti gonjenja za privredne prestupe, Zakon o privednim prestupima propisuje protek od tri godine od dana izvršenja privrednog prestupa. Izuzeci su propisani za privredne prestupe u oblasti spoljnotrgovinskog, deviznog i carinskog poslovanja, u kojima zastarelost gonjenja nastupa kad protekne pet godina od dana izvršenog privrednog prestupa. Imajući u vidu da je članom 40. Zakona o privrednim prestupima propisana shodna primena odredaba Krivičnog zakonika na tok i prekid zastarevanja gonjenja, koji propisuje da zastarelost gonjenja nastaje u svakom slučaju kad protekne dvostruko vreme koje se po zakonu traži za zastarelost gonjenja. Sledstveno tome, apsolutna zastarelost gonjenja za privredne prestupe nastupa protekom roka od šest (izuzetno 10) godina od dana izvršenja privrednog prestupa. Identična pravila važe i za institut zastarelosti izvršenja kazne.

Obzirom na proklamovanu shodnu primenu Zakonika o krivičnom postupku u privrednim prestupima, redovni pravni lek koji je na raspolaganju odbrani je žalba, dok su vanredni pravni lekovi zahtev za ponavljanje postupka i zahtev za zaštitu zakonitosti.

Prvostepeni sudovi dužni su da vode evidenciju o osudama koje su izrečene pravnim i odgovornim licima. Evidencija se vodi kroz pomoćne knjige suda, budući da Pravilnik o kaznenoj evidenciji[13] ne propisuje vođenje evidencija za privredne prestupe.

Terminologija poput “Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija”, “društveno-politička zajednica”, “Savezni sud”, “društveno štetna povreda propisa” ukazuje nam na vremešnost pojedinih odredbi Zakona o privrednim prestupima, te bi u najmanju ruku bilo potrebno izmeniti ga adekvatnom terminologijom.

Naša advokatska kancelarija na Novom Beogradu, uspešno se bavi odbranom privrednih subjekata u privrednim prestupima. U slučaju potrebe, slobodno nas kontaktirajte.

Ovaj tekst ne predstavlja pravni savet, već stav autora, advokata Nikole Cimbaljevića.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

[1] „Sl. list SFRJ“, br. 44/77, 36/77 – ispr, 14/85, 10/86 (prečišćen tekst), 74/87, 57/89, 3/90 i „Sl. list SRJ“, br. 27/92. 16/93, 31/93, 41/93, 50/93, 24/94, 28/96, 64/2001 i „Sl. glasnik RS“, br. 101/2005-dr. zakon.

[2] “Sl. glasnik RS“, br. 145/2014, 95/2018 – dr. zakon i 40/2021.

[3] “Sl. glasnik RS“, br. 101/2015, 95/2018 – dr. zakon i 40/2021.

[4] “Sl. glasnik RS“, br. 113/2017, 91/2019 i 153/2020.

[5] “Sl. glasnik RS“, br. 92/2015.

[6] “Sl. glasnik RS“, br. 31/2011, 112/2015, 108/2016, 9/2020 i 153/2020.

[7] “Sl. glasnik RS“, br. 41/2009, 53/2010, 101/2011, 32/2013 – odluka US, 55/2014, 96/2015 – dr. zakon, 9/2016 – odluka US, 24/2018, 41/2018, 41/2018 – dr. zakon, 87/2018, 23/2019 i 128/2020 – dr. zakon.

[8] “Sl. glasnik RS“, br. 73/2019 i 44/2021 – dr. zakon.

[9] “Sl. glasnik RS“, br. 29/2011.

[10] “Sl. glasnik RS“, br. 46/2006, 104/2009 – dr. zakoni i 129/2021.

[11] “Sl. glasnik RS“, br. 46/2006, 107/2009, 99/2011 i 108/2016.

[12] “Sl. glasnik RS“, br. 55/2014 i 35/2019.

[13] „Službeni list SFRJ“, br. 5/79.

Булевар Михајла Пупина 10д
11070 Нови Београд | Србија
+381 (0)11 31 207 35
cimbaljevic@justitia.rs

*е-маил користимо искључиво ради размене
информација. Сва формално-правна обавештења адвокатска канцеларија прима искључиво писменим путем, на адресу канцеларије.

ПОЧЕТНА
ОБЛАСТИ ПРАВА
НАШ ТИМ
АКТУЕЛНОСТИ
КОНТАКТ